Hladno, maglovito studeno jutro u Zagrebu ’74. Ustaje, umiva se, oblači i obuva u iznajmljenom stanu mladi student prava. Uzme nešto para, dohvati vuneni šal koji mu je poslala mama i izlazi. Dogovorio se s Marinom poslije njenog predavanja na Akademiji. Velikim koracima hita do Kazališta. Navire i sunce. Na trafici staje po Večernjak i nastavlja dalje. U Masarykovoj tek pokoji prolaznik. Ulazi u Zvečku, naručuje kavu. Uzima šalicu, zahvaljuje se i izlazi sačekati Marinu. Sunce je otjeralo maglu, otvara novine odmah na zadnju stranu:
-Hej, već si tu? Što ima danas navečer? – iznenadi ga.
-Hej Marina, evo baš gledam, čini se da će svi u Lap, a na Vrbiku je Grupa 220.
-Možemo na Vrbik, volim Mlinarca. Imam vježbe popodne pa se poslije njih možemo ovdje naći i krenuti skupa. – Mladen spusti pogled da sakrije osmijeh.
Marina se Mladenu sviđala jer je slušala dobru glazbu i jer je čitala dobre romane. Uz to, izvrsno su joj stajale dolčevite i kratki minjaci.
Marina je odradila vježbe, brzo spremila ruksak i krenula prema Zvečki. Po putu je srela prijateljicu:
-Idem se naći s Mladenom. – odgovara joj uz sjaj u očima.
-Čekaj, onim visokim krakatim koji mijenja ploče?
-Da, ma lik je super. Idemo na Vrbik, sad me čeka kraj Zvečke.
Prijateljica spazi tramvaj na koji mora ući:
-Ajde super, ispričat ćeš mi kako je bilo – namigne joj i potrči.
Čekao ju je ispred Zvečke s pićem na Stojadinu. Probijala se kroz gužvu, izmicala se onim popularnim dečkima glazbenicima čije djevojke nije mogla smisliti i nabrijanoj ekipi koja je raspravljala o Vijetnamu.
-Uzeo sam nam Zrinski, nadam se da je to oke. Znam da je hladno, ali brzo ćemo krenuti. – Marina spusti pogled da sakrije osmijeh:
-O, dobro je, hvala ti! Nije tako hladno, vidiš da na biciklu dolaze. – uzima čašu, nazdrave i otpije gutljaj. Skida ruksak, stavlja ga na haubu auta i otvara ga:
-Pogledaj što sam nabavila! – iz ruksaka izvadi longplejku:
-Ideš, Deep Purple, iz 69′? Zakon!
Kasnije tu večer, Marina se prvi puta poljubila.
Vjetrovito i kišno listopadsko jutro u Zagrebu dvije i osme. Kolone automobila gmižu u svojem uobičajenom redu. Zagrebački apsolvent prava izlazi iz studentske knjižare, ide prema centru. Zaobilazi Kavkaz jer će tamo sigurno sjediti koji profesor te skrene u Masarykovu. Staje uzeti fini, prhki kroasan i popiti kavu:
-Dobro da se tu otvorio lokal gdje možeš doručkovati – pomisli – Dajte mi ovaj kroasan i kavu sa šlagom. Evo tu ću sjesti. – prstom pokaže na kožnatu stolicu kraj velikog izloga. Skida jaknu, sjeda i vadi kemijsku. Konobarica donese kroasan, kavu i čašom vode poklopi račun s brojkom dvadesetšest:
-Ah, kakva lokacija, takva cijena.
U kutu lokala konobarica pojačava televizijski program, prve vijesti dolaze. Nekakva reportaža ispred poglavarstva, ali ne zanima ga. Otvara rokovnik i upisuje zadnje ispitne rokove, vadi iPod, stavlja jednu slušalicu u uho i nastavlja dalje s glazbom gdje je stao kad je ušao u knjižnicu.
Kasnije toga dana, za vrijeme večere, otac pojačava lokalni dnevnik i čuje kako je gradonačelnik opet dao nešto svom pajdašu. Nikad nije čuo za ZUSP, ali njegovi starci jesu:
-Zagrebačko poglavarstvo donijelo je danas odluku da se 13 poslovnih prostora u strogom centru grada, a kojima se koristilo Zagrebačko ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće – ZUSP, bez javnog natječaja da u zakup tvrtki Reddo d.o.o. na neodređeno vrijeme. Time je tvrtka dobila pravo koristiti ekskluzivne gradske prostore za izuzetno nisku cijenu. Reddo će tako u zakup dobiti prostore: u Preradovićevoj 3, šest odvojenih prostora u Preradovićevoj 22, prostor u Maksimirskoj 3, Masarykovoj 23, Grgura Ninskog, Teslinoj 3, u Ulici grada Vukovara te u Ulici Frane Petrića 1. Po navodima upućenih stvarni vlasnik tvrtke Reddo d.o.o. je Milan Mićo Carić, bliski prijatelj gradonačelnika Milana Bandića. Obitelj Kovčo, većinski vlasnik ZUSP-a, je upozoravala da je Grad cijelo vrijeme sustavno uništavao ZUSP te da uz ljude iz Poglavarstva, s Milanom Bandićem na čelu, iza cijele priče stoje Zoran Pripuz i Milan Mićo Carić. Zagrebačko ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće na spomenutim je lokacijama poslovalo više od pola stoljeća. Međutim, zbog duga Gradu od dva milijuna kuna iz 2003. Grad pokreće stečaj nad ZUSP-om. To je prvo poduzeće protiv kojeg je Grad Zagreb pokrenuo stečaj zbog duga za poslovne prostore. – izrecitirao je ženski glas.
-Vidiš, sve ide k vragu, sve se prodaje. Uh, bolje da tvoja majka nije čula ovo. Dosta joj je ovo u kazalištu. Ma ništa njima ne vrijede ta mjesta, sve će za pare dati! – nije razumio svog oca, ali majka ga je shvatila. Marina je s hodnika čula svaku riječ. Pognula je glavu, stisnula oči i slegnula ramenima.
Mrazno, ali bistro prosinačko jutro dvije i petnaeste. Marina uzima šalicu s police, hvata vruću dršku džezve i nalijeva kavu čiji miris sad prožima stan. Odnosi ju u dnevni boravak i govori Mladenu kako ide po malu. Silazi kat niže i zazvoni na vrata. Sitna djevojčica već ju čeka, navlači kapu preko čela, rukicama hvata kvaku i pozdravlja gospođu spremačicu. Silaze niz stepenice i izlaze na cestu. Promet je tih, ali prolaznika ima mnogo. Uhvati ju za ruku, pređu cestu i dolaze do Manduševca. Tu ih čeka još jedna baka s unukom. Djevojčice si mašu i odmah se mijenjaju za kape, a bake se zagrle. Krenu prema trgu prvo na vruću čokoladu, zatim na božićni tramvaj:
-Bako, hoćeš mi kupiti kiflu s onim mrvicama, ajde molim te bako!
-Koju kiflu?
-Ovu tu malo niže. Sad ću ti pokazati – djevojčica primi Marinu za ruku i povede u Masarykovu. Kavkaz već neko vrijeme stoji zatvoren. Zbog preuređenja, piše, ali vele drugačije. Pored njega bogato osvijetljena moderna slastičarna s glasnom muzikom. Pored slastičarne – pekara. Marina otvori vrata pekare, uđe. Na trenutak zastane, zažmiri i zadrži dah. Otvori oči i potraži barem neko poznato lice, traži zvuk zveckanja čaša, miris mljevene kave i duhana:
-Izvolite gospođo, tri kune molim vas.
Djevojčica ustima već u škarniclu istrčava van prijateljici, a prodavačica čeka novac. Marina se osmjehne i plati te izađe. Okrene se prema cesti i kao da na čas vidi veliki oblak dima i poznate face u njemu. Kao da čuje neke intelektualne spike i šaputanje djevojaka o onom zgodnom Husu. Osjeti miris vinjaka i čuje rifove gitare, čuje smijeh, grleni iskreni smijeh. Kao da vidi sakoe od samta i volane, velike naušnice znaka mira na onoj mladoj djevojci i vjeru, vjeru u njihovim očima da svijetu treba samo muzika i ljubav. U velikim količinama i stalno, samo muzika i ljubav. Vjeru u dobro sutra. Okrzne ju prolaznica i Marina pogleda oko sebe. Bila je to mlada djevojka, očima u ekranu ispred sebe. Čuje se govor prolaznika, ali ne razgovaraju međusobno. Smiju se u telefone, a oni koji ne telefoniraju se ne smiju:
-Bako, dođi, idemo, one su već krenule!
Marina spusti pogled i sjetno izdahne. Od one djevojke ostalo je tek par tragova, možda pokoja dolčevita, a od svih njih nije ostalo skoro ništa. I kao da svijet nije ništa naučio i kao da je sve jedna samo pokvarena ploča.
Marina primi djevojčicu za ruku te uhvati njen osmjeh i pogled, uhvati njene oči i vidi u njima svoje. Svoje oči koje skoro i ne prepozna. Čvrsto joj stisne ručicu i započne priču:
-Znaš srećo, ovdje smo ti se upoznali tvoj djed i ja…
Od toga dana djevojčica nije prestala nositi taj pogled niti osmjeh, pogled pun vjere, osmijeh za dobro sutra.
