Male su vjerojatnosti da mjesto u kojem ste trenutno nema trg, ulicu, obalu ili bar poprsje Franje Tuđmana. I dok preimenovanje ulica, poljana i parkova naizgled nije neki veliki trošak, zanimalo nas je koliko gradovi i općine troše svojih proračunskih sredstava na spomenike neprežaljenom Franji. Smatramo li da otac domovine ne zaslužuje svoj odljev u bronci? Ne, zapravo uopće nas nije briga. Mislimo li da su spomenici estetski neugodni oku? Pa i ne, tako i tako ih mi ne gledamo (naime, mi smo iz Zagreba, gdje još nemamo spomenik vrhovniku – ali barem za razliku od nekih znamo da imamo njegov trg). Što onda zapravo hoćemo? Shvatit ćete.

Trenutno je skoro 20 mjesta u Hrvatskoj koja se ponose spomenikom Franje Tuđmana. Prvi spomenici podignuti su u mjestima Pridraga i Škabrnja, a među posljednjima u Benkovcu: ukoliko imate pola sata viška, a u zadarskom ste priobalju, ovo su must see places. Bez obzira na mjesta, vrijednost i selo, ni jedan od spomenika nije se istaknuo ničim doli samo Franjom, odnosno niti jedan ne predstavlja značajnije umjetničko djelo. Dapače, ovaj u Prigradi je ružan do te mjere da vam nakon kraćeg promatranja bude neugodno.

Međutim, ono što bi zajednicu trebalo interesirati više od same „ljepote“ spomenika vjerojatno je i trošak izrade spomenika: koliko uopće dođe jedan doličan Franjin spomenik? Godine 2005. postavljen je jedan takav u Kaštel Lukšiću, bedemu hrvatstva. Stavka proračuna „Spomenici“  grada Kaštela iznosila je te godine 2 milijuna kuna. Posve je moguće da cijela svota nije utrošena samo na Franju, iako, poput Napulja, to valja vidjeti i umrijeti. Taman na pola puta između Emmezete i Lidla, s desne strane, sa stopalima u hladu oleandra, ispred monumentalnog zida koji skriva nakazno odlagalište otpada stoji Franjo s desnicom na srcu. Spomenik mu „podižu Hrvatice i Hrvati“, da ne bi pomislio netko da ima Srba u Kaštelima. U trenutku dok ćete tražiti mjesto za parking da uslikate Franceka, velike su mogućnosti da će gorjeti koja od kanti za smeće (jer tako je otpada valjda manje). Godinu poslije kaštelanskog ponosa, za uređenje trga u Slavonskom Brodu te za postavljanje spomenika, utrošeno je oko pola milijuna kuna manje.

Bibinja, poznata osim po svećeniku, za svoj spomenik i uređenje trga izdvojila su 2,8 milijuna kuna, dakako, uz pomoć tadašnje Vlade (2008, op.a). Iako je načelnik par godina nakon izgradnje osuđen zbog namještanja posla na uređenju mrtvačnice, a prilikom komentiranja optužbi na račun svećenika izjavio je kako je „nesporno da je don Ivanov za svog djelovanja u Bibinjama ostavio vidljivi trag“ (misleći na obnovu i izgradnju crkve, naravno), čini se da su Bibinjci zadovoljni svojim vodstvom pa je donedavni zamjenik načelnika izabran za načelnika.  Way to go, Bibinje!

U Virovitici je grad utrošio samo 80 tisuća kuna, a isto toliko donirale su i dvije privatne firme, tako je Virovitica očito dobila i ovce i novce. Općina Imotski, nakon višegodišnje trakavice spomenik je digla 2009. godine, kada je bila u blokadi. Sljedeća po redu su Nerežišća: većini nepoznato mjesto na Braču (odakle potiče čak jedan član uredništva). Iako nismo saznali koliko je Općinu stajao kameni reljef – u mjestu poznat kao santa leda, načelnik je Franji osigurao dobro mjesto na izlazu mjesta, uz velike kontejnere i zastavu, dok u središtu mjesta i dalje dominira sestra Baković. Osim toga, Lovre se potrudio da njegova općina ima čak dva trga Franje Tuđmana u manje od 2 kilometra. Lovre, barem si pokušao! Nećemo više po njemu, da nam član ne bude u još gorim odnosima. Načelnik Lovre je, inače, puno fin momak.

Imamo spomenik! I para u proračunu!Godina 2013. (sjetite se, godina lokalnih izbora) bila je plodonosna za Franju – posvećena su mu čak tri spomenika: Veliko Trgovišće, Osijek i Split. U Osijeku je za spomenik izdvojeno malo više od pola milijuna, a u Splitu 220 tisuća kuna. Vjerovali ili ne, u Osijeku je za iste pare te godine učinjeno sljedeće: održavane su ceste i željeznice, izgrađeni građevinski objekti komunalnog otpada i pružena je pomoć građanima za potrebe stanovanja. Manje je novaca od troškova spomenika bilo izdvojeno za subvencije trgovačkih društava, subvencije poljoprivrednicima i obrtnicima izvan javnog sektora. Samo Osječko kulturno ljeto proračun stoji nešto više od spomenika, dok je za koncertne cikluse grada te godine bilo izdvojeno oko 3% sredstava potrebnih za izgradnju spomenika! Suvišno je spominjati kako se za plaće djelatnika u odjelu za društvene djelatnosti izdvojilo skoro 2 milijuna kuna. Očekivali bi za te pare vrišteći spomenik, visok kao i toranj konkatedrale, maltene od zlata. Međutim, Franjo se sakrio pored terase kafića, a prolazi više-manje neprimijećen.

Split se isto nije te godine mogao pohvaliti troškovnikom: jednake pare kao i za spomenik grad je izdvojio za čišćenje podmorja i sanaciju sportskih ustanova, ali i za primjerice psihosocijalni tretman osoba s poteškoćama u duševnom zdravlju i Dom za djecu Maestral. Skoro pa jednako kao spomenik došli su Marulićevi dani, dok nešto više se te godine izdvojilo za održavanje stare gradske jezgre. Pa neka turisti svih zemalja kada kroče na hrvatsko tlo, na hrvatsku obalu i osjete hrvatsku povijest vide tu figuru našeg predsjednika koji se podbočio na komad lipog kamena i zagledao u zemlju, a ne palaču na kojoj se bogatimo. To je ionako bila samo jedna od rezidencija Dioklecijana.

A opet, ne možemo se oteti dojmu da splitska gradska vlast u svim svojim ludostima nije prevršila baš svaku mjeru.

Takvu pohvalu, te dvije zlatne medalje zaslužili su Benkovac i Knin – gradovi prepuni love. Dok se za benkovački spomenik spominju cifre od 300 do 700 tisuća kuna, u Kninu se točna cijena zna: ravno 720 tisuća, bez PDV-a molim, kršćanski demokrati vole tako. Benkovac, pogađate, iste pare izdvaja za igrališta i sanaciju deponija. Za javnu rasvjetu, razvoj i unapređenje poljoprivrede i za pomoć osobama s posebnim potrebama izdvajaju se ¾ vrijednosti spomenika – i to sve za najmanju cijenu od 300 tisuća. Ovih 700 tisuća je ekvivalent izdvajanju izgradnje reciklažnog dvorišta ili stanova iz programa POS-a. Benkovac, hrvatski Dallas, je grad sreće, sve ove navedene stvari zaista mu ne trebaju.

Nedavno su i Ploče okićene sa Franjom. Kako dobru feštu uvijek prati i pjesma, tako se u Pločama don Mikić malo opustio, zgrabio mikrofon i krenuo dozivati Tuđmana. Zbunjena omladina u pozadini malo plješće, malo pjevuši, malo u čudu gleda. Iako nismo uspjeli saznati koliko je stajao spomenik, sigurno nije bio mačji kašalj budući da je visok oko 2,5 metara (a nije od plastike). Ipak, kako se navodi u medijima, financijer je ni više ni manje nego don Mikić himself. Ako Vas interesira otkud pobogu taj novac donu, samo ćemo Vam natuknuti da don uzima upisninu za pohađanje vjeronauka, isto tako naplaćuje i izostanke, a i pitanja za krizmu se bome plaćaju. A sramota je ne imati sve sakramente!

Knin je ipak apsolutni šampion: onoliko koliko će Knin izdvojiti za spomenik je godišnje izdvajanje Knina za razvoj malog gospodarstva, za poticaj razvoja poljoprivrede i za sport. I još ti i ostane! Tako je, ako se pita gradsku vlast, Kninjanima ne treba gospodarstvo, šta će im kukumari kad ih se ima za kupit’, a i mogu naganjat balun i po cesti. Njima treba trometarski brončani mrgud. Kako se Josipa i ovaj put preračunala, za prvu ruku će poslužiti jedan PVC spomenik. Granica dobrog ukusa se svakim danom hrabro pomiče.

Kako niti jedna priča ne završava bez Banderosa, tako neće niti ova! Na Dan grada (koji nije 8.svibnja, iako svi Agrameri tako misle, nego na Dan zaštitnice od Kamenitih vrata, jer se tamo svaki čas idete pomoliti) obećao je i on statuu Franji na istoimenom trgu! Nije bilo dovoljno da je ukrao show na obilježavanju oslobođenja od fašizma rekavši da bez njega Zagreb ne bi bio velegrad i da je jedini zaslužan što nam je svima lijepo i ugodno. Ruše se zidovi urbane kulture, zatvaraju se galerije zbog previsokih renti, jedne dugine boje se brišu, druge se postavljaju na donjogradske krovove, ispada se iz prvog kruga za prijestolnicu kulture. E pa Milane moj, nikakvi kapitalni projekti neće te učiniti kulturnjakom. Odijelo nipošto ne čini čovjeka, a kamoli prugasto crno-bijeli remetinečki dezen.

Možda smo zločesti/blesavi/neizmjerno hrabri jer ne uviđamo važnost odavanje Franjo se skockao za Pokretpočasti bitnom liku hrvatske
povijesti (Tuđmanu, ne Bandiću, iako vas malo zanese, je l’ tako?). Ne uviđamo koliko je toga napravio za mjesta koje smo prozvali (Podsjećamo, Franjo, ne Milan). Moguće. No, nije li taj odnos nekako maćehinski? Nije li nekako poremećena težnja gradnje spomenika Franji dok mladi kao rakova djeca bježe? Nije li licemjerno jednake novce trošiti na kip i na sport (fontane i sport, op.a.)? Ili na kip i na reciklažno dvorište (na kojem je možda bolje da spomenik završi)? Nije li možda smislenije iste novce utrošiti na poljoprivredu i gospodarstvo? Iako je trošak donekle jednokratan, taj je novac nemoguće isplatiti i potrebno ga je smislenije investirati. I ne, njihov trošak ne može mjesto izvući iz krize niti ga učiniti velegradom: može ga učiniti barem nešto ugodnijim za život bez statue koja ti se svakodnevno ruga u lice. Hvala Bogu da ne živimo na Trgu Franje Tuđmana. Ili hvala roditeljima, ne znamo još.