Dobar vam je časopis, ali dajte mekše teme. Di je najbolji burek, primjerice.
Disanje nemani karakteriziraju odlični opisi unutarnjih previranja, dubinski profilirani likovi – po našem sudu sve to posloženo je s usmjerenjem prema jednoj ideji – problemu koje želite obrazložiti i temeljito analizirati. Smatrate li sebe u jednom takvom kontekstu angažiranom spisateljicom?
U stvari se ne smatram angažiranom spisateljicom. Sama ideja da bih pisala angažirano me plaši, pitam se što bih tad i kako morala pisati? Angažirano valjda, ali u tom trenutku je taj nalog ograničavajući. Uvijek se pri tom sjetim socijalističkog realizma, kao odredbe o angažiranoj književnosti, o čemu se ima i kako treba pisati a znamo kakve je to „umjetničke“ rezultate dalo. Ako se međutim u knjizi, tekstu, implicite provuku i teze koje se mogu imenovati angažiranim, ne bunim se, dapače! Moj se osobni politički angažman očituje u drugom vidu pisanja, kroz publicistiku. A to su (barem za mene) dvije vrlo, vrlo odvojene stvari, vrlo drugačiji, rekla bih čak dijametralno drugačiji, rukopisi.
Uopće, koja je sudbina društveno angažiranih spisatelja u hrvatskoj književnosti? Ima li ih danas uopće i mogu li oni postojati kao pojam izvan našeg već udomaćenog kulturnog junaka – pisca/novinara/kritičara (sve u jednom)?
Moj odgovor na ovo pitanje ima velika ograničenja, ja o tome naime malo znam. Čula sam da ima kolegica/kolega koji se smatraju angažiranim književnicima sad da li to čine kroz svoje književno stvaralaštvo ili se isto tako o društvenim problemima očituju pišući publicistički, jednostavno, ne znam.
U romanu Disanje nemani glavni se lik odvjetnice prisjeća davno proživljene traume zlostavljanja i popratnog nerazumijevanja svoje sredine. Lokalna zajednica koju opisujete posve je nesposobna za suočavanje s takvom pojavom. Smatrate li da se u Hrvatskoj ipak dogodila neka evolucija u shvaćanju ovog problema?
U nekom dužem trajanju, može se reći da je do nekih pomaka i došlo, uglavnom na planu vidljivosti, ipak, ipak se tu i tamo, škrto i novinarski traljavo, o tome ponešto i čuje. No to se ipak ne može smatrati boljim. K tome, nije samo problem u lokalnim, provincijskim zajednicama, stav o pedofiliji kao o nečemu o čemu se ima šutjeti, je opće mjesto ove zemlje, od Nerežišća do Zagreba, to jest, od bilo kojeg i najmanjeg mjesta pa sve do glavnog grada.
Vaše djelo kao da slijedi tradiciju hrvatske književnosti romana povratka (U registraturi, Povratak Filipa Latinovicza,…) – tema povratka u malu sredinu okupirala je interese mnogih hrvatskih književnika. Promatrate li svoj roman i u obzoru jedne takve tradicije?
Zaista mi nije palo na pamet, dok sam pisala, da sam se smjestila u obrazac, omiljen doduše ne samo u hrvatskoj literaturi, no to govori da je to valjda pogodna forma da se mijenjaju pripovjedne pozicije, da se iz svake kaže nešto što se ne bi moglo drugačijom naracijom, pa se onda te stvari prepliću i stvaraju kompleksniju, svakako, širu sliku. Pa kad smo već kod toga, ima još jedna stvar, na koju se uporno zaboravlja, a to je pitanje teme i motiva. Kad dobro pogledate cijelu svjetsku literaturu, i nema tako mnogo tema i motiva, svi mi pišemo iz veoma sličnih ako ne pozicija, ono sigurno na gotovo iste teme. Primjerice, rat, ljubav (sretna ili nesretna), odrastanje, mladost, rjeđe starost, odnosno, Bildungsroman kao možda najzastupljeniji, uz to i niz žanrovske literature: SF, kriminalistički romani… Uzmimo samo literaturu o ratu, možda je i najbrojnija (uz onu o ljubavi), pa opet, nema dvije knjige koje o tome govore na isti način, istim jezikom, istim slikama. Ili, drugim riječima, nije problem u temi, ona može biti najbanalnija moguća a da djelo bude odlično. I obrnuto, možete imati fantastičnu temu, ali… e sad treba još znati pisati!
Posljednjih nekoliko godina živite u Nerežišćima na Braču, skoro pa arhetipskom malom mjestu. Suprotno od prethodnog pitanja, radi li se o Vašem svojevrsnom „povratku“? Čemu ste se htjeli „vratiti“?
Ja sam rođena Jaskanka, kajkavka koja je cijeli život provela u Zagrebu, Dalmacija mi je uglavnom bila razglednica sa ljetovanja, tako da je ovo, sve suprotno od povratka. Prije će biti bijeg od Zagreba koji nikada, koliko ja pamtim, nije bio toliko provincijalan kao, osobito posljednje dvije decenije. S jedne strane mi je to sve skupa postalo nepodnošljivo gledati i slušati, a stjecaj dobrih (smještajnih 😉 okolnosti doveo me u Nerežišća. Da se kuća nalazila na Lastovu, ja bih sad bila tamo. I naravno, konačno sam htjela na miru pisati a ovakvo mjesto, koje meni ništa ne znači u smislu nekog sentimenta, mjesto kao razglednica u čijem životu niti sam ikada prije sudjelovala i u kojem, ni u čemu što se tamo zbiva, ni sada ne moram sudjelovati, to je gotovo idealno.
Vaš roman Disanje nemani tematizira i bolnu temu zlostavljanja djece u okrilju Katoličke Crkve. Smatrate li da se hrvatsko društvo na zadovoljavajući način bavi s tim problemom, barem kao što je slučaj primjerice u Irskoj, Americi ili Velikoj Britaniji?
Hrvatsko društvo o tome uporno šuti i potiskuje i pritom je u osobitom skladu sa vlastitim institucijama, koje bi trebale, pa i zakonima su dužne, na te pojave reagirati, javno i jednoznačno. I nepopustljivo, ma o kome se radilo. Zaista smo, nažalost, daleko od Irske, zemlje koja prednjači u borbi protiv pedofilije. No nije to kod njih nešto od jučer, radi se o godinama, više od decenije, dugom senzibiliziranju javnosti, tu su mediji u Irskoj odigrali ključnu ulogu, pa je onda i javnost, građani na izborima, pokazala da hoće one predstavnike, koji će se sa tim zlom zaista i uhvatiti u koštac. I bijaše tako.
Hrvatska književnost posljednjih nekoliko godina proživljava nov rast ženskog pisma (termina koji nam se posebno ne dopada…) nakon FAK-ovske generacije nabijene maskulinitetom i određene pristupom kvartovske stvarnosne proze. Kako komentirate taj razvoj situacije?
Joj samo ne žensko pismo. Zaista mislim da se u početku radilo o velikoj brzopletosti, koja se onda nastavila ponavljati i postala glupost. Mogla bih donekle prihvatiti razliku u perspektivi pisanja, napokon toliko smo socijalno uvjetovani i rodno diferencirani, da i ne bi bilo čudo, ali ni to ne nužno. Napokon, kolike su knjige napisane od strane žena a kada bismo sakrili ime, ne bi se baš vidjelo neko mistično „žensko pismo“, imam ovdje na umu prije svih Marguerite Yourcenar i njezin roman Hadrijanovi memoari. Ali „žensko pismo“, kao nešto esencijalno, imanentno ženskom rodu, to je ne samo glupo, već i opasno glupo. To što dovodite „žensko pismo“ u odnos sa „maskulinitetom nabijenim FAK-om“ to je više nego pogođeno. Radi se naime o dvije strane istoga, to jest, o esencijalizaciji roda, muškog i ženskog. Što se pak tiče rasta literature koju pišu žene, to je naprosto odlična stvar i pokazuje da se emancipacija žena, u ovom slučaju kao autorica, ipak događa, usprkos svim tegobama. No ipak, još uvijek, primjerice, nećete naći ženu, glavnu urednicu nekog književnog časopisa. Još ima mnogo posla.
Vrlo se lako dobije dojam kako naši vršnjaci nisu u potpunosti upoznati s pojmom „fašizam“. Isto tako, čini se da ne shvaćaju snagu pojma „antifašizam“. Na koji način smatrate da mladima treba razjasniti što stoji iza svakog od pojmova, je li to kroz formalno obrazovanje, putem medija ili nekako drugačije?
Ne samo da većina mlađe populacije ne razumije što znači fašizam, čuli su za Hitlera, manje već za Musolinija, Quisling im je totalna nepoznanica, a za Pavelića već misle da je Hrvatskoj mislio sve najbolje. To iskrivljeno „putovanje“ kroz noviju povijest je ipak, pored ključne uloge politike koja se vodila (i dalje se vodi više-manje slična) u Hrvatskoj od pada pod demokraciju, također i posljedica katastrofalnog urušavanja školskog sistema i osobito kurikuluma za podučavanje povijesti. Pritom, odgovornost obrazovnog sustava je ključna. Roditelji ne mogu imati znanja, najčešće pojma ni sami nemaju, često opet imaju i sami vrlo, vrlo iskrivljene predodžbe i mitove a ne kritički obrađena znanja, tako da roditeljski dom i nije mjesto gdje bismo trebali tražiti „odgovornost“ za neukost. I naravno, kao što ste i sami rekli, mediji, no u njima je stanje jadnije nego u školama. Ergo, nema mnogo mjesta za optimizam i još je u tome gora stvar, što će tako ostati na dugu stazu.
Radite na novom romanu. Hoćemo li moći i u njemu očekivati teme o kojima naše društvo uporno odbija progovarati?
Pa neće baš biti od ove, rekla bih najteže vrste, kao što je problem pedofilije u Disanju nemani, ali da, bit će isto tako nešto što će nas se neugodno dojmiti. 😉
U Hrvatskoj kao da su nestali progresivni masovni pokreti, individualni interesi nadvladali su kolektivne, nestao je dišpet kako se kaže u Dalmaciji, izostaju reakcije na mnoge događaje. Što smatrate uzrokom takve letargije među građanima i kako to promjeniti?
Kad imamo društvo koje se podijelilo na dvije stranke koje se, istina, razlikuju svjetonazorski ali vrlo malo ili gotovo nikako, po političko-ekonomskim programima, mislim na HDZ i SDP, koji vladaju na veoma slične načine, prema istim modelima, čuvajući zadane (loše) strukture, onda je to za društvo pogubno. I jedni i drugi drže čvrsto zatvorene putove važnih političkih promjena, jer bi ih onda i jedne i druge te promjene mogle lako pomesti. U tome se HDZ i SDP slažu, to jest, u održanju stanja i sistema kakav već jest, sve u nastojanju da pod svaku cijenu ostanu na vlasti. Dovedeni smo time u stanje teške socijalne anomije i veliko je pitanje kako ćemo izaći iz stoga. Izboji kao što je OraH (koji mi je simpatičniji) ili Živi zid, koji pojma o ničemu nema niti razumije politiku niti ekonomiju, a svjetonazorski je sličniji HDZ-u, jedni i drugi su međutim, naprosto preslabi i toliko neartikulirani da niti ne mogu biti oslonac, ne mogu ponuditi široku bazu za artikulaciju građanskog nezadovoljstva, ne mogu ponuditi motivaciju za građane RH, kojima je jalovo dvadesetogodišnje dvostranačje zaista dozlogrdilo. U takvoj smo situaciji, da se moramo složiti sa onim što kaže Stipe Mesić, to jest, da SDP nema alternativu. Ja bih dodala, nažalost.
