Neposredna ili čista demokracija je oblik demokracije u kojoj se stanovnici neke države izravno uključuju u političko odlučivanje.

Švicarska je primjer države u kojoj je kao oblik vladavine primijenjena predstavnička demokracija sa snažnim elementima neposredne demokracije. Primjena neposredne demokracije nerijetko se pronalazi u demokratskim sustavima diljem Europe, ali ni u jednom slučaju ona nije učestala kao u Švicarskoj koja je zbog toga jedan od najboljih primjera plebiscitarne demokracije.

U Švicarskoj se, bez obzira na čestu upotrebu referenduma, o većini zakona odlučuje u parlamentu. Građani imaju pravo putem referenduma odlučiti i samim time zaustaviti donošenje gotovo svakog zakona koji je već potvrđen od strane Federalne skupštine ako je 50 000 registriranih birača spremno potpisati takvu inicijativu u roku od 100 dana od prijedloga za donošenje takvog zakona. Takvi referendumi rijetko se iniciraju zbog velikog povjerenja građana koje uživa zakonodavna vlast.

Ipak, u slučaju da se takva situacija realizira, nacionalno biračko tijelo ima mogućnost odlučivati o sudbini zakona na referendumu te samim time i pravo veta na donošenje istog. Duplo veći broj potpisa, njih 100 000, je potrebno za inicijativu ustavotvornog referenduma. Rok za prikupljanje potpisa je 18 mjeseci.

Prikupljanjem dovoljnog broja potpisa dolazi do provedbe takvog referenduma osim u slučaju da isti nije sukladan s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. Ustavne promjene u Švicarskoj generalno nisu moguće bez neposrednog izjašnjenja birača, nevezano radi li se o promjeni jedne odredbe, dijela ili čitavog Ustava. Kako bi ustavotvorni referendum prošao, potrebna je „dupla većina“. Prva je većina svih birača koji su pristupili referendumu uz minimalan postotak izlaznosti od 50%, a druga je većina od ukupno 27 kantona u kojoj se konsenzus cijelog kantona računa kao jedan glas, a polovica kao pola glasa. Takav revizijski sustav naziva se apsolutno obvezni ustavotvorni referendum te je u primjeni po Ustavu usvojenom na referendumu 18. travnja 1999. godine.

Švicarski građani putem takvih referenduma odlučuju o velikom broju različitih društvenih i političkih tema  na godišnjoj bazi. Tijekom 2014. godine provedeno je dvanaest referenduma od kojih su četiri dobila potrebnu većinu u narodu. U jednom od ta četiri, pokrenutom na inicijativu Švicarske narodne stranke (SVP) te provedenom 9. veljače 2014. godine, riječ je o zabrani masovne imigracije, odnosno limitiranju imigracije stranih državljana putem kvota. Prolazak referenduma povukao je za sobom i pitanje o građanima Republike Hrvatske jer švicarska vlada zbog spomenute odluke nije u mogućnosti potpisati Protokol III kojim bi Hrvatima kao državljanima članice Europske Unije povećala broj radnih dozvola kroz narednih 10 godina te im omogućila punu slobodu kretanja na području Švicarske istekom tog roka.

Dječja pravobraniteljica zabranila je izgradnju falusoidnih struktura u Švicarskoj

Dječja pravobraniteljica zabranila je izgradnju falusoidnih struktura u Švicarskoj

Iako Švicarska stoji kao pozitivan primjer političkog sustava s jakim elementima neposredne demokracije, implementacija takvog sustava nije primjenjiva velikom broju ostalih država. Direktnim odlučivanjem o brojnim inicijativama na godišnjoj bazi, bez obzira na uobičajene protuargumente za isto, uglavnom donose poprilično razumne odluke. Jedna od kontroverznijih odluka bila je ona o zabrani gradnje minareta, izglasana u studenom 2009. godine, čijom je potvrdom švicarski narod iznenadio ostatak svijeta s obzirom na inače visok stupanj tolerancije prema vjerskim manjinama u tamošnjem društvu i multikulturalnost istog. Postoje ideje koje racionaliziraju tu odluku time što uzroke koji su doveli švicarski narod do takvog konsenzusa pronalaze u nedostatnoj integraciji građana islamske vjeroispovijesti u društvu pri čemu je 2009. godina obilježena raznim incidentima povezanim s islamskim običajima koji su u Švicarskoj izazvali sveopće negodovanje. Zaključuje se da je do zabrane izgradnje minareta došlo upravo zbog tih okolnosti te je SVP u pravi trenutak inicirala takvo pitanje koje bi potaknulo građane da putem svoje odluke o izgradnji minareta pokažu stav o drugim i dubljim društvenim problemima. Navedena odluka iz 2009. povlači za sobom par nedostataka neposredne demokracije. Jedan od najučestalijih argumenata protiv neposredne demokracije je onaj o „tiraniji većine“. Ona se odnosi na društvo u kojem bi neposredna demokracija kao oblik vlasti omogućavala većini da stavi svoje potrebe iznad potreba manjina i time ih ugrožava, marginalizira ili krši njihova prava. Preambiciozno bi bilo zaključiti da se kod minareta radi o takvom ekstremnom slučaju, ali ostaje činjenica da je većina doista glasala o nečemu što je od različite važnosti jednom prosječnom građaninu naspram pripadnika manjinske zajednice – ovo ukazuje na osjetljivost takvih pitanja. U slučaju da je teorija o projekciji dubljih društvenih problema na izgradnju tornja uz džamije istinita, nailazimo na još jedan problem neposredne demokracije: sklonost građana manipulacijama. Strateška tempiranost referendumske inicijative i tendencija da se nezadovoljstvo jednom društvenom pojavom uspijeva nadoknaditi ili umiriti izglasavanjem referenduma na nacionalnoj razini o bliskoj, ali nepovezanoj temi ukazuje na bitne nedostatke neposredne demokracije koji bi se vjerojatno mogli izbjeći u onoj predstavničkoj. Utjecaj na odluku glasača ima i Vlada koja putem brošura u kojima iznosi svoje stajalište ima mogućnost pokretati javno mišljenje u jednom ili drugom smjeru.

S obzirom na tradiciju direktnog izjašnjavanja o važnijim pitanjima putem referenduma na nacionalnoj, kao i na kantonalnoj razini, Švicarska je relativno kasno dala pravo glasa ženama, dijelom zbog uske povezanosti pitanja prava glasa s vojnom dužnošću u samom Ustavu, a dijelom zbog toga što su na referendumu o tom pitanju glasali isključivo muškarci. Žene su u Švicarskoj na federalnoj razini dobile pravo glasa 7. veljače 1971. godine, dok je kanton Appenzell Innerrhoden, jedan od manjih i konzervativnijih kantona, pričekao s takvom odlukom sve do 1990. godine uz prisilu Federalnog vrhovnog suda.

Sličnu problematiku nalazimo i kod Lihtenštajna, posljednje europske države koja je dala pravo glasa ženama, gdje je ta odluka potvrdu čekala sve do 1984. godine kad je izglasana putem referenduma, unatoč uživanju podrške vladajućih stranaka i organa vlasti.

CERN - mjesto na kojem se nalaze najveći mozgovi naše generacije. I crne rupe.

CERN – mjesto na kojem se nalaze najveći mozgovi naše generacije. I crne rupe.

Unatoč visokom stupnju političke kulture i informiranosti u pojedinim zemljama, neposredne demokracije su historijski poprilično kasno dale pravo glasa ženama što potvrđuje glavne nedostatke takvog sustava, koliko god isti djelovao idealno u teoriji. Ipak, primjer Švicarske ostaje pozitivan, ali zbog nekoliko razloga. Prvo, Švicarska je uspješno integrirala velik broj generacija imigranata različitih kultura te je jedna od europskih država s najvećim brojem stranih stanovnika čiji udio u sveukupnom broju stanovnika čini čak 26% od kojih je 75% zaposleno. Uspješan proces integracije stranih državljana uvjetovan je i potrebnim boravkom od 10 godina na području Švicarske kako bi se mogli prijaviti za državljanstvo putem naturalizacije. Nadalje, švicarski sustav javnog školstva je na visokoj razini, a uz stabilnu ekonomiju i razuman stupanj jednakosti dohotka te informiranost građana o važnijim društveno-političkim temama koja povlači za sobom i visok stupanj političke kulture djeluje kao da je švicarski narod spreman glasati u interesu države prije nego u onom individualnom. Švicarski model plebiscitarne demokracije unatoč svim pobrojanim problemima najbliži je idealnom tipu funkcionalne neposredne demokracije.