Svake četiri godine prije izbora za Hrvatski sabor otvara se tema hrvatskog parlamentarnog izbornog sustava te se izborni sustav naziva zastarjelim i neprilagođenim, ali nitko u posljednjih 16 godina nije poduzeo ključne korake da bi se izborni zakon iz temelja promijenio.

U kampanji za parlamentarne izbore 2011. kandidati Kukuriku koalicije najavljivali su da se radi o posljednjim izborima koji će se održati prema aktualnom izbornom zakonu, jer bi po dolasku na vlast trebalo napraviti cjelokupnu izmjenu tog zakona. Na vlast su došli, prošle su četiri godine, ali zakon je ostao gotovo nepromijenjen.

Vratimo se na početak priče. Bila je zima 1999., pripremali su se parlamentarni izbori i svima je bilo jasno kako je desetogodišnja era vladavine HDZ-a došla svom kraju. Samo vječni optimisti iz tadašnjeg vrha HDZ-a vjerovali su da mogu dobiti izbore. Jedan od njih bio je posebno inspiriran, uzeo salvetu i počeo crtati. Ostatak društva u čudu ga je gledao i pitao: „Vlado, šta radiš?“ Vlado je imao viziju i rekao: „Ništa još nije gotovo.“ Tako je nastao novi izborni zakon koji već 16 godina nitko na vlasti nema volje niti hrabrosti mijenjati. Ova priča možda izgleda neozbiljno, ali ne postoji način kako drugačije objasniti aktualni izborni zakon. Kako drugačije objasniti sustav u kojem građani Trnskog biraju zastupnike u istoj izbornoj jedinici, kao i građani Novog Vinodolskog, dok istovremeno Trogir i Split ne pripadaju istoj izbornoj jedinici.

Kada je Vlado crtao po salveti, posebno je bio inspiriran Zagrebom, svjestan da Zagreb mora podijeliti u što više izbornih jedinica jer tamo će „crveni vragovi“ dobiti najviše. I uspio je! Postigao je to da danas Zagreb ulazi u pete parlamentarne izbore u nizu podijeljen u četiri izborne jedinice. Podijeljen na način da čak i pojedine gradske četvrti pripadaju u više izbornih jedinica. Samo jedan od primjera apsurda je Donja Dubrava, gdje mjesni odbor Trnava pripada šestoj izbornoj jedinici, dok ostatak Donje Dubrave pripada drugoj izbornoj jedinici.

Nažalost, tu nije kraj našim apsurdima. Izborni zakon koncipiran je tako da se u svakoj od deset izbornih jedinica bira po četrnaest zastupnika. Kada je Vlado crtao 1999. pazio je da svaka izborna jedinica ima otprilike isti broj birača, kako bi svaki glas vrijedio jednako, pa je stoga i propisao da u najvećoj izbornoj jedinici smije biti maksimalno 5% više birača nego u najmanjoj izbornoj jedinici. Od tada je prošlo 16 godina i karta danas izgleda bitno drugačije. Na posljednjim izborima 2011. takvo odstupanje je bilo gotovo 25%. Konkretno, u četvrtoj izbornoj jedinici je 330 000 birača biralo 14 zastupnika jednako kao i 440 000 birača u devetoj izbornoj jedinici. Vrijedi li onda zaista u našem izbornom sustavu svaki glas jednako? Iz ovoga jasno vidimo da glasovi Dalmatinaca iz devete izborne jedinice vrijede 25% manje od glasova Slavonaca iz četvrte izborne jedinice. Time je prekršen članak 72. Ustava Republike Hrvatske koji jamči svima s pravom glasovanja jednako biračko pravo, zbog čega je upitna ustavnost provedbe posljednjih nekoliko izbora, što sve vodi prema tome da i sljedeći parlamentarni izbori budu provedeni suprotno odredbama Ustava Republike Hrvatske.

Poveznica albanskog konjaka i hrvatskog izbornog sustava

Poveznica albanskog konjaka i hrvatskog izbornog sustava

Kako riješiti problem pitanje je na koje će vam i najveći ustavnopravni stručnjaci dati različite odgovore. Moje mišljenje je da nikako ne bismo smjeli dozvoliti sustav u kojem bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica jer bismo time u potpunosti marginalizirali regionalne stranke koje predstavljaju značajan broj birača te imaju legitimitet predstavljati svoju regiju u Saboru. Nasuprot tome, status quo ovih deset iracionalno sastavljenih izbornih jedinica također je neodrživ za pravednu raspodjelu saborskih mandata. Smatram da je najbolje rješenje podjela Hrvatske u šest izbornih jedinica od kojih bi svaka činila jednu prirodnu, društvenu i gospodarsku cjelinu. Prvu izbornu jedinicu činile bi četiri slavonske županije (Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska); druga izborna jedinica činile bi četiri županije sjeverne Hrvatske (Krapinsko-zagorska, Varaždinska, Međimurska i Koprivničko-križevačka); treća izborna jedinica bila bi zagrebačka (činila bi Grad Zagreb i Zagrebačku županiju); četvrta bi bila središnja i okupljala bi četiri županije središnje Hrvatske (Karlovačku, Sisačko-moslavačku, Bjelovarsko-bilogorsku i Virovitičko-podravsku); peta bi okupila Istru i Primorje i činile bi ju Istarska, Primorsko-goranska i Ličko-senjska županija. Posljednja, šesta izborna jedinica, bila bi dalmatinska i okupljala bi preostale četiri županije, Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku. Svaka od tih izbornih jedinica čini prirodnu i gospodarsku cjelinu, te bi zastupnici iz tako sastavljenih izbornih jedinica imali puno veću odgovornost prema građanima regije u kojoj su izabrani. Puno je lakše očekivati da će zastupnik iz Zagreba razumjeti potrebe i boriti se za interese građana zagrebačke izborne jedinice, nego što je situacija danas kada su zagrebački zastupnici birani u izbornim jedinicama u kojima su ih birali stanovnici Hrvatske Kostajnice ili Novog Vinodolskog s čijim problemima i potrebama vrlo često nisu niti upoznati. Ovako složene izborne jedinice ne treba crtati na salvetama, samo je potrebno poznavati granice postojećih županija, uz sličnosti i logiku koje te županije okupljaju. Jasno je da bi svaka izborna jedinica imala različiti broj birača, te bi se u svakoj birao različiti broj zastupnika ovisno o broju birača koji žive na prostoru izborne jedinice. Prije svakih izbora za Hrvatski sabor uvidom u popis birača utvrdilo bi se koliko birača živi u pojedinoj izbornoj jedinici te bi se sukladno tome odredilo koliko će zastupnika birati svaka izborna jedinica. Time bismo napokon dobili sustav u kojem se istovremeno poštuje regionalna raznolikost Hrvatske, ali i postavljaju jasni kriteriji da napokon svaki glas počne vrijediti jednako. Dok taj sustav ne dočeka prostor na hrvatskoj političkoj sceni, živjela moja šesta izborna jedinica od Sigeta do Novske, i živio savjetnik Vlado koji mi je sve to omogućio!