„Član 15“

 

Prekid trudnoće je medicinski zahvat.

Prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća.

Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim Zakonom.

 

Prama važećem Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, („Narodne novine“, broj 18/78 ) u Hrvatskoj je prekid trudnoće dozvoljen, ali je i dalje, iako je Republika Hrvatska sekularna država, ostao tabu tema. Katolička crkva, koja je u hrvatskom društvenom i političkom životu tradicionalno institucija koja utjecajno nameće moralni okvir,  oštri je  protivnik pobačaja. Dolaskom na scenu inicijative „40 dana za život“ kao i sličnih udruga, Vrh Kaptola još je odlučniji zagovornik postrožavanja uvjeta pod kojima se trudnoća može prekinuti ili čak i ukidanja Zakona. Pod nazivom „pro- life“ u javnosti se plasiraju  brojni razlozi  protiv pobačaja i za zaštitu nerođene djece tvrdeći da su i oni ljudska bića, da imaju pravo na život te da bi ih majka neovisno o svojim željama, stavovima i situaciji trebala roditi. Medijska pokrivenost inicijative „40 dana za život“ je iznimna ; akcije  molitve i post ispred bolnica stvaraju  pritisak na javnost i žene koje žele pobaciti ali i liječnike koji ih izvode.

 

Pod optimističnom etiketom zaštite života ne osvrću se na zaštitu života žena koje su jednako tako bića. Zanemaruje se osnovno pravo na raspolaganje svojim tijelom jer su trudnoće najčešće od samog početka neželjene, često uzrokovane prisilom ili u okolnostima u kojima žene nisu kontrolirale svoje postupke. Žene primarno imaju pravo odlučivati  što će sa svojim tijelom jer ipak to dijete treba nositi u sebi i naposljetku roditi, a tu su moguće komplikacije za život majke koje često mogu završiti smrtnim ishodom kao i fizičke promjene koje se događaju tijekom tog vremena.

 

„Za moguće nuspojave upitajte svog svećenika ili pro-life predstavnika“  

Zagovornici zabrane pobačaja u pravilu ne komentiraju niti otvaraju javne diskusije o mogućim posljedicama zabrane pobačaja. Ne moramo ići daleko u povijesne arhive da to saznamo jer i danas,  u 2016. godini,  neke države poput Malte imaju stroge zakone kojima se pobačaj zabranjuje. Moguće posljedice ovakvih rigidnih propisa svugdje su bili i ostali isti: nestručni  ilegalni pobačaji  koji nerijetko završavaju smrću žene, pobačaji u visokom stupnju trudnoće ili ubojstvo djeteta čim se rodi te odlazak na pobačaj u inozemstvo onih koji si to mogu priuštiti dok su siromašne i neprivilegirane žene prepuštene sebi. Žena bi, prema zagovornicima ukidanja pobačaja, pojednostavljeno, trebala postati inkubator, željela ona to dijete ili ne, kao što je bila tijekom povijesti prije borbi za ženska prava i ravnopravnost spolova.

 

„Pro-choice/pro-death/anti-life ?“

„Pro- choice“, također i pod nazivom mrzitelji djece,-  ili „ pro-death“,  kako su žargonski prozvani,  pokret je  koji se bori za opstanak zakonske regulative i za olakšano provođenje Zakona u praksi.  Političke stranke, crkveni vrh, državna legislativna tijela, nevladine udruge, neovisni intelektualci, liječnici u teoriji i praksi, znanstvenici; previše je onih koji  polažu pravo na maternicu i većina bi iz odluke kome pripada, najradije izuzeli ženu kao pojedinca,  kojoj  naposljetku i pripada konačna odluka. „Pro –choice“ zagovara da vlasnica maternice sama bira hoće li i kada imati djecu te da bude zakonski zaštićena u toj odluci. „Pro-choice“ je  zapravo „pro-life“ jer štiti onaj život koji je tu–ženin.

„Priziv savjesti bez savjesti“

Kao što je sloboda ispovijedanja religije društvena stečevina, jednako kao i sloboda govora i  izražavanja mišljenja, u temeljna prava ubraja se i priziv savjesti među liječnicima u hrvatskim bolnicama. Ministarstvo zdravstva utvrdilo je da se u 5 od 27 bolnica u Hrvatskoj ne izvode  pobačaji; Klinička bolnica “Sveti Duh” u Zagrebu, opće bolnice u Vinkovcima, Našicama, Virovitici i opća i veteranska bolnica “Hrvatski ponos” u Kninu, no ne smijemo zaboraviti ni KBC u Splitu u kojemu samo jedan ginekolog obavlja pobačaj dok se svi ostali pozivaju na priziv savjesti. Poražavajući je  podatak da iako Zakon nešto dozvoljava uvijek postoji način da ga se zaobiđe i one najpotrebnije uskrati za pomoć koja im je tek na papiru zajamčena. Privatna mišljenja i institucionalni stavovi miješaju se u sferu profesionalnog koje ne smije diskriminirati, a uz jaku crkvenu potporu uvijek prijeti i moguća korekcija Zakona.

„Pobačaj – društveni problem“

Pobačaj se ne vrši samo zato što je žena to tako odlučila

Molitva, kao žar na mojim usnama

Molitva, kao žar na mojim usnama

,  iz pukog hira, već zbog ozbiljnih životnih problema u kojima se našla te uvjeta pod kojim je došlo do trudnoće.  Naravno, najgore su zakonski inkriminirani silovanje i incestualni odnos, a ujedno su i najrjeđi; najviše pobačaja se izvodi zbog medicinskih, financijskih i obiteljskih problema koje, nažalost danas sve više susrećemo. Zabranom pobačaja najviše su pogođene mlade i siromašne žene i djevojke koje ne mogu platiti put i pobačaj u inozemstvo, a kamoli višegodišnja davanja za odgoj i osiguravanje egzistencijalnih potreba djeteta. Kada se nešto umotava u celofan morala i etike ne znači nužno da i jest moralno i opravdano.  Teška  odluka o prekidu trudnoće izvjesno nije čin mržnje i nedostatak empatije prema vlastitom djetetu ili nekakav nesuvisli bunt prema okolini, već osnovna potreba za pravo na izbor i samostalno odlučivanje o ženinom reproduktivnom zdravlju.